U ove dane ponosa i slave, kada obilježavamo Dan pobjede i 25. godišnjicu „Oluje“, vrijedno se podsjetiti divnih ljudi i dirljivih priča, koji su i u najteže dane Domovinskog rata i dalje vodili brigu o našem hrvatskom blagu.
Kako je pokojni Joža Vuković, i bez Baze Pedigrea Hrvatskih Ovčara i bez interneta, samo sa bilježnicom ispod ruke, svojom bubom i biciklom, znao za gotovo sve jedinke hrvatskih ovčara na našem području tako je o istima i vodio brigu. Obzirom da je bilo dosta pasa bez rodovnica, on je brižno vodio svoju evidenciju i znao je povijest svakog psa te je pazio da ne bi došlo do parenja u srodstvu i znao je koje će jedinke dati najbolje potomstvo.
Ispunjenjem sna da i sam nabavim hrvatskog ovčara, želja mi se ostvarila na samom početku 1990-ih kada mi je iz Osijeka došao Laki, vrlo kvalitetan parnjak, koji nije bio u srodstvu sa karlovačkom linijom, a to je Joži olakšalo "posao" pa je redovito mojem Lakiju dovodio ženke na parenje. Jedna od mnogih bila je i Zina gospodina Branimira Šegavića, čiju je dirljivu priču perom i foto aparatom zabilježio D. Fajt, i koju u cijelosti prenosim;
„Hrvatski ovčar
KARLOVAC – Da se mogu na prvoj crti bojišnice uzgajati i vrijedne pasmine pasa, govori Branimir Šegavić iz Mostanja, vlasnik kuje Zine, pasmine hrvatski ovčar. Ta autohtona pasmina odlikuje se velikom privrženošću čovjeku, pogotovo djeci. Na ovom području obitava već 400 godina. Pradomovina joj je Slavonija, odakle se proširila prema srednjoj Europi.
Kupio ju je njegov sin Bruno, hrvatski branitelj, s kojim je išla od bojišnice do bojišnice, i nisu se razdvajali do posljednjega dana.
Zanimljivo je da je Bruno netom prije pogibije rekao: „Ako svi Hrvati izginu, barem će ostati hrvatski ovčar“.
Obitelj Šegavić čuva uspomenu na sina i s golemom se ljubavi brine o Zini njezinih šest malih ovčara.“
