POVJESNI ZAPIS O HRVATSKOM OVČARU

U XIV stoljeću ispisuju se prvi podaci o hrvatskom ovčaru, koji su nam poznati,
Đakovački Biskup Petar Horvat u svom zapisu iz 1374. godine navodi da su Hrvati ovog čobanskog psa doveli sa sobom prigodom seobe u novu postojbinu, te ga naziva CANIS PASTORALIS CROATICUS - Hrvatski čobanski pas. Navodi da je visok oko 3 pedlja /oko 45 cm/, da je obrastao srednjedugom kovrčavom dlakom, poluuspravnih ili uspravnih ušiju, te da je vrlo dobar za čuvanje svih domačih životinja.
Petar Bakić Đakovački biskup u svom rukopisu iz 1719. godine "O životu naroda i o stočarstvu u Đakovu i njegovoj okolici Ljeta gospodnjega 1719." također govori o hrvatskom ovčaru. U tom rukopisu ponavlja riječi Biskupa Petra iz 1374. i uz vlastiti opis tog psa navodi da se hrvatski ovčar nije promjenio od posljednjeg pominjanja (od 1374 do 1719.) i da je zadržao svoj oblik i vanjštinu kako ih je opisao Biskup Petar 1374.godine.
Upravitelj Crkvenih dobara Andrija Kečkemeti u svom izvješču "Izvješče o stočarstvu na Đakovačkom Spahiluku 1737.godine" piše na latinskom jeziku o hrvatskom ovčaru: "Hrvatskog su ovčara prema zapisima Đakovačkog biskupa Petra iz 1374.godine Hrvati za vrijeme seobe doveli sobom iz svoje prvotne domovine u Hrvatsku, i on se uzgaja od doseljenja do danas. Pas je visok oko 3 pedlja /oko 45 cm/, obrastao je srednjedugom kovrčavom dlakom crne boje, a glava mu je obrasla kratkom dlakom.Ima uspravne ili poluuspravne uši. Ovaj pas čuva sve vrste stoke, a odličan je i kao kučni pas čuvar."
Franjo Klein, Upravitelj i Ranarnik Biskupskog spahiluka u Đakovu daje u svom zapisu iz 1742.godine dosta iscrpan opis psa: "Hrvatski čobanski pas visok je oko 3 pedlja. Pokriven je kovrčavom dlakom crne boje. Dlaka je na glavi kratka, a na ostalom dijelu tijala srednje dužine. Njuška je šiljata, uši poluuspravne ili uspravne. Ovaj je pas vrlo darovit i za sve vrste stoke uporabljiv.". Prema zapisu Đakovačkog biskupa Petra iz 1374.godine koga kasnije pominje u svom rukopisu 1719. godine i Biskup Petar Bakić, ovog su psa Hrvati za vrijeme seoba doveli u novu postojbinu Hrvatsku, te su s njime do današnjeg dana kao pastiri služili i dali mu ime Hrvatski čobanski pas.
Đakovački Kanonik i Upravitelj Biskupskih dobara u Đakovu, Petar Lukić u svom izvješču "O stanju stočarstva Spahiluka Biskupije Đakovačke i njegove okolice 1752. godine" piše na latinskom jeziku: Za stočarstvo Đakovštine od velike je važnosti hrvatski čobanski pas.Taj pas čuva stada ovaca, koza, svinja, goveda i konja. Visok je oko 3 pedlja, crne do sivocrne boje, kitnjastog repa, a nekoji se ošteni i bez repa. Obrastao je srednje dugom, ravnom do kovrčavom dlakom. Glava do ušiju obrasla je kratkom dlakom. Ima špicastu njušku, te stršeće ili polu-stršeće uši. Oblik glave mu je kao u lisice. Vrlo je dobar i kao kučni pas. Prema Bakiću, tog su psa naši preci doveli sobom iz prvotne domovine prigodom seobe u ove krajeve. Ovaj se pas uzgaja od doseljenja u cijeloj Hrvatskoj i on je najbrojnija pasmina pasa u Hrvatskoj.
Kasniji pisani podaci o hrvatskom ovčaru potječu iz 1854. godine. Autor pisanja je Dr.Franjo Bertić, kotarski veterinar u Đakovu /veterinar i liječnik/. U svojoj brošuri "O obstajanju ergele u Đakovu" navodi da ergele čuvaju psi hrvatski ovčari, koji su vrlo dobri i kao kučni psi. Kod opisa psa navodi kako je taj pas visok 40-50 cm, te da mu je dlaka crne boje srednje duga i kovrčava. Da mu je glava obrasla kratkom dlakom stršečih i polustršečih ušiju. Njuška mu je malo zašiljena, rep mu je malo kitnjast ili se ošteni bez repa. Bertić dalje navodi da su svojstva tog psa dobro ustaljena, jer da mu se vanjština kroz posljednjih stotinu godina nije promjenila, odnosno da je taj pas ostao isti kako ga opisuje Đakovački biskup Petar Lukić prije jednog stoljeća. Prema Bertiću, svi psi koji su se tada držali u selima Đakovačkog kotara, osim crvenkastožučkastih lisastoputastih lovačkih pasa bili su hrvatski ovčari.
Ostali zapisi iz nekoliko stotina godina poslije oslanjaju se na isti izvor i citiraju ga, ili mjenjajući mu formu, a zadržavajući opis gotovo jednak.