Josip Vuković

Osnivač zaklade

Hrvatski ovčar - Canis pastoralis Croaticus

Zakladnik Josip Vuković rođen je 02. kolovoza 1930. godine u Slunjskoj Selnici, selu udaljenom dvadeset kilometra od Karlovca, nizvodno Kupom.

U svojoj Oporuci opisao je svoj težak život malog dječaka u nastojanju i ostvarenju svojih životnih ciljeva. Ovo su kratke crtice koje je opisao :

U to doba prije drugog svjetskog rata, putovi su bili tipa blato do koljena, ni spomena od tucanika ili asfalta. Saobraćaj se do Karlovca namjenjen trgovini obavljao svakog petka, sajmenim danom sa dvije lađe. Šišljavačka lađa pokretana kotačima što klepeću i Kovačevačka na pogon propelerom, koje su vozile i poslije drugog svjetskog rata.

Tada mi je majka kao pitomcu đačkog doma u Karlovcu kod crkve Svete Trojice lađom donosila svoju pogaču koju je ispekla za svojeg sina.

U selu Lipju 1940.godine završio sam 4. razred osnovne škole, a 24. lipnja 1940.godine položio prijemni ispit na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu, a kako bi nastavio obrazovanje za svećenika. Od omladinskog doma Selezijanaca dobivam obavjest o plaćanju 350 dinara troškova oko školovanja

Bio sam dijete samohrane majke, jer mi je otac prije rođenja otišao na rad u Francusku i nažalost nas je zauvjek napustio. Majka koja je živjela sama u zabitom selu i nije imala doslovno nikakvih prihoda nije mogla podmiriti troškove školovanja u Zagrebu. Nakon toga život mi je krenuo drugim putem, nastavio sam pohađati gimnaziju u Karlovcu, ali kako?

Školsku godinu 1940 /41. sam putovao vlakom od Skakavca do Karlovca stanujući kod svoje tetke, ali počeo je rat, a pruga kod Rečičke šume je dignuta u zrak, te se više vlakom nije moglo putovati. Slijedeće 1941/42.godinu stanovao sam na Lemić Brdu (petnaestak kilometara od Karlovca), te svakodnevno pješačio do Karlovca i nazad. Tijekom 1942/43. godinu za vrijeme zime stanovao sam u Karlovcu, a za vrijeme proljeća i jeseni ponovno bi pješice putovao kući i tako sve do 1945.godine. Trasa pješačenja bila je od Sl. Selnice, selo Ribari, selo Lipje,selo Brežani, selo Brođani, prijelaz preko željezničkog mosta na Rečićku stranu prema selu Kobilić, selu Kosi pa sve do Karlovca. I sam ne mogu vjerovati da sam taj dječak koji je dnevno prevaljivao četrdesetak kilometara pohađajući školu bio "ja" – zvuči kao legenda.

Grad Karlovac mi je omogućio da završim školu, da se zaposlim i sagradim svoj dom.

Josip Vuković kroz svoj težak životni put izgradio se u osobu posebnog karaktera, a ponajprije časnog, poštenog, domoljubnog i dobronamjernog čovjeka. Bio je dušebrižnik prema obiteljima sa malom djecom, teškog imovinskog stanja, koju je zbrinjavao kod sebe i pomagao u daljnjem životu.

Našeg Jožu, kako smo ga od milja zvali, mnogi od nas nisu poznavali, on je bio samozatajan čovjek, karlovački intelektualac, prosvjetni radnik, jedan od osnivača Karlovačkog okteta, te veliki ljubitelj prirode, planinar, lovac i u srcu veliki kinolog.

Joža je svojih zadnjih 50 godina života posvetio kinologiji, proučavajući u početku lovačke pasmine kao lovac, a onda se okreće proučavanju naše najstarije autohtone pasmine Hrvatskom ovčaru. Proučavanjem svih mogućih zapisa o radu Hrvatskog ovčara i primjene istoga u radu, pobudila je u našem Joži još veću želju da obilazi lijepu našu od slavonije, preko istre, like do dalmacije gdje Hrvatski ovčar zdušno pomaže svom domaćinu u radu sa stokom. Proučavao je toga psa, pratio ga u radu i na djelu, zapisivao svoja iskustva, slikao, snimao, slagao mozaik, ali uvažavao znanja, iskustva i mišljenja drugih uzgajača. Kupovao je i nabavljao kvalitetnu štenad i poklanjao svojim prijateljima kako bi unaprijedili uzgoj, ali i ljubav prema ovoj pasmini. U svojoj knjizi je napisao, citat, ...Da bi se ispravno moglo voditi računa o tjelesnom izgledu, treba poznavati STANDARD, u kojem sve o hrvatskom ovčaru jasno piše, pa ako imate npr.kvalitetno žensko grlo, ne dajte da se pari bez kontrole, već tražite najbolje muško grlo...

Takvim odnosom u uzgoju i baštinjenju pasmine hrvatskog ovčara dao je veliki doprinos u razvoju, ali i zaštiti pasmine, te promociji hrvatskog ovčara kao našeg velikog hrvatskog nacionalnog blaga i bogatstva. Gospodin Josip Vuković prepoznao je vrijednosti i nacionalni značaj našeg radišnog psa o kome je napisao knjigu, iz koje su vidljive sve vrijednosti crnog dragulja, gdje je lako čitljiv standard i na sebi svojstven način opisan rad Hrvatskog ovčara sa blagom.

Knjigu je napisao godine 1977. pod nazivom;

"HRVATSKI OVČAR GOSPODAR STADA",

- koju je posvetio uspomeni na Garu, hrvatskog ovčara koji je izgubio život braneći ga.

- PREDGOVOR -

"Pišući ovo izlaganje imao sam pred očima prije svega obične, knjiški neupućene, a potom i sve ostale vlasnike i ljubitelje Hrvatskog ovčarskog psa. Mislio sam na one koji su se, kao i ja baveće se njime, bezbroj puta u čuđenju osvjedočili kako pred sobom imaju i zagonetku i odgovor o tome kako je priroda čudesna i beskrajno darežljiva. A poticani tim saznanjem, htjeli bi više i bolje i to u dva smjera: usavršavanjem oblika psa i razvijanjem njegovih urođenih sposobnosti.

Da bi se ispravno moglo voditi računa o tjelesnom izgledu, treba poznavati STANDARD u kojem sve o Hrvatskom ovčaru jasno piše, pa ako imate npr. kvalitetno žensko grlo, ne dajte da se pari bez kontrole, već tražite najbolje muško grlo. A koja su to najbolja grla hrvatskog ovčara, lakše ćete procijeniti kada pročitate ove retke.

Međutim, prava dragocjenost su njegove urođene sposobnosti koje se nekako samozatajno prešućuju, a upravo je to ono što bi moglo proslaviti ovoga psa. Zato istražujemo to područje, usavršavajmo radne sposobnosti psa i omogućimo mu da pokaže što zna i može i da na taj način sam sebe učini znamenitim.

Bez naše pomoći on te ne može. Međutim, pravo je pitanje kako to u praksi doseći? O tome se moramo dogovarati. Jedno je sigurno: zajedničkim naporom i podupiranjem mnogih ljubitelja i poznavalaca ove pasmine.

Ja sam, evo, prema svojim mogućnostima pišući ovo, počeo slagati mozaik, opisujući svoja iskustva. Dodajte i vi svoj kamenčić ako ga imate. Veoma cijeneći vaša znanja, iskustva, mišljenja, postignuća, ..., doživljaje s ovim psom, bili bismo vam zahvalni da ih opišete i to pošaljete na adresu: Kinološki športski klub „Karlovac“ (Josip Vuković), Haulikova ulica 7, 47000 Karlovac. I to će, također, biti vaš doprinos upoznavanju i očuvanju ove pasmine pasa."

Josip Vuković, prof.

Uz knjigu i filmske uratke dao je neprocijenjivi doprinos i vrijednost za one sve one koji nešto više žele naučiti o Hrvatskom ovčaru, njegovom uzgoju i radu sa njime. Takvim odnosom i borbom za zaštitu Hrvatskog ovčara on je danas među suvremenicima hrvatske kinologije.

Gospodin Vuković bio je preko 35 godina član Kinološko športskog kluba Karlovac, a ujedno i počasni član, a 2004. godine osnovao je u Karlovcu -

"DRUŠTVO PRIJATELJA HRVATSKOG OVČARA KARLOVAC".

Kao prvi predsjednik okupljao je ljubitelje Hrvatskog ovčara sa područja grada Karlovca i županije te nas učio o standardu, prednostima i greškama, ali i ljubavi i divljenju prema tom psu, te očuvanju istoga kao našeg najvećeg kinološkog blaga.

Poznavajući ovu našu najstariju pasminu uvidio je da novi način uzgoja stoke počiva na suvremenim i modernim tehnologijama uzgoja i držanja,  gdje više ne treba psa kao pomagača, te je prognozirao pad jedinki pasmine Hrvatskog ovčara na ovim našim prostorima.

Godišnjim padom jedinki pasmine Hrvatskog ovčara Josip Vuković se zalagao da se pasmina u što kraćem roku treba zaštititi od daljnjeg pada na način da se osnuje Zaklada za Hrvatskog ovčara, što je predvidio u Statutu Društva prijatelja Hrvatskog ovčara još 2004.godine.

Svojom pisanom Oporukom nakon smrti, prof. Josip Vuković je sva svoja novčana sredstva ostavio Zakladi HRVATSKOG OVČARA sa ciljem očuvanja i uzgoja ove pasmine.

Gospodin Josip Vuković preminuo je 07. ožujka 2012.godine, a prema njegovoj posljednjoj volji i Oporuci, imenovao je počasno presjedništvo Zaklade u sastavu Nikola Bakale, Dubravko Delić i Maja Vidović koji su osnovali Zakladu Hrvatski ovčar – Canis pastoralis croaticus, 11. studenog 2014.godine, prema pravomoćnom Rješenju Ministarstva Uprave.