Nikola Klemen - Uzgajivač HO i kinološki sudac za pasminu HO

U životu čovjek ima neke svoje snove, koje nastoji ostvariti.

Kada na životnom putu, pronađeš nešto što mu te snove, taj cilj obogaćuje i pruža mu zadovoljstvo, a ne neka htjenja za materijalnim vrijednostima mislim da ima bogatstvo tog života. Upravo takav je bio moj veliki prijatelj Joža, zaljubljenik u život i hrvatskog ovčara. Kao  i sam, imao je svojih životnih teškoća i problema, ali ljubav za ovog psa,vraćala ga životu i bila mu je životna terapija.

Družeći se sa njim tamo davnih 90-tih godina upoznao sam srodnu dušu, koja je svoj život unijela bogatstvo i ljubav ove naše najstarije autohtone pasmine.

Mnogo  misli, prijedloga, viđenja, upita  izmijenili smo putem pisama, telefona, danas je sve to lakše.

Iako se uzgojem hrvatskih ovčara bavim preko dvadeset godina u kinološke vode ušao sam  davne 80 –te  i uzgojio preko četiristo potomaka (štenaca ) ove pasmine, postao kinološki sudac, ali uvijek u razgovoru sa Jožom čuo bi nešto novo.

Pogodio me  tvoj nagli odlazak prijatelju moj, ali svima nama polako otkucava vremenski sat, pa ćemo se  možda ponovno naći da razmijenimo  svoje spoznaje i mišljenja.

Tvojim odlaskom shvatio sam, što smo sve izgubili ne samo ja osobno već mislim na sve one zaljubljenike u Hrvatskog ovčara. Što reći?

Čovjek koji svu svoju imovinu i materijalna sredstva ulaže u zakladu, kojoj ne daje ni svoje ime,već Zaklada „Hrvatski ovčar-Canis  pastoralis Croaticus“, govori sve u njemu i njegovom nastojanju da svijetu prikaže ovog psa  na način koji on i zaslužuje.

Nažalost živjelo se i još se živi u vremenu kada birokratske strukture ne vode brigu o našoj baštini, jer gledaju samo svoje osobne interese.Sada sigurno ne mogu shvatiti šta može jedan „mali „ čovjek ,koji ima svoje viđenje napraviti.

Uvijek mi u sjećanju ostaje jedno tvoje pismo iz 1995.godine sa naslovom “Živa istina o Hrvatskom ovčaru“. Između ostalog tu pišeš i pitaš se kako dalje:?

„Svakako ne stihijski i bez ikakvih dogovora. Danas ljudi daju štence Hrvatskog ovčara u bescjenje, a to izaziva malodušje, čak  je i uvrjedljivo.No moramo pronaći rješenje. Jedan od uzroka sigurno je i naš podanički mentalitet. Jedino znamo, a to je najvažnije i presudno.

Ne napinjemo mi praznu mješinu zato što u imenu nosi takav i takav pridjev, već je kvaliteta psa nedvojbena i neporeciva i to će biti priznato kad-tad.

Rukovodeći se upravo tvojim razmišljanjima o knjizi o zakladi o promidžbi, napisao sam knjigu  o Hrvatskom ovčaru na nekih 200  stranica, koja bi trebala  biti naknada za sve ono što smo sve radili za boljitak ove pasmine. U knjizi na mnogo mjesta prenosim tvoje misli i zapažanja, prijedloge koji će sigurno ostati generacijama iza nas

Dragi moj prijatelju Joža na svemu ti puno hvala i vjerujem da ćeš biti puno puta spominjan kroz povijest naše kinologije i sve ono što si napravio za Hrvatskog ovčara.

Profesoru Josipu Vukoviću –Joži  od njegovog prijatelja Nikole Klemena iz Đakova.